Gazi Husrev-beg

Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg bio je rodom iz Bosne, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Beyazida II, pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva, a po majci je vezan za osmansku sultansku familiju. U dubrovačkom arhivu iz 1483. godine zabilježeno je kako Dubrovčani šalju darove Radivoju, kršćaninu iz Bosne, a bratu carskog zeta koji je tada već bio unaprijeđen u Ferhat-agu, visokog dvorskog službenika na kojoj dužnosti je i poginuo.

Husrev-beg je još kao malo dijete ostao bez oca koji je poginuo 1486. godine u bici kod Adene kao vojskovođa Beyazida II boreći se protiv egipatskog sultana Kaitbaja. Majka mu je također rano umrla i pokopana je u zasebnom turbetu pokraj koga je kasnije podignuto i turbe njenog oca sultana Beyazida II.

Husrev-beg je odrastao i odgojen na osmanskom dvoru, a svoje prvo zaduženje dobio je kao diplomata. Dodijeljen je kao pratnja svome daidži careviću Mehmedu koji je 1503. godine postavljen za krimskog namjesnika sa sjedištem u gradu Kefi. Kao izaslanik carevića Mehmeda išao je na ruski dvor gdje je sa ruskim knezom, kako u svojoj povijesti Bosne navodi Salih-ef Muvekit „sjedio za istom sofrom“. Kako već 1504. godine umire carević Mehmed, Husrev-beg je iz Kefe premješten za beglerbega u pokrajinu Skenderiju sa sjedištem u Skadru. Vitešku titulu gazija, odnosno heroj, koja se je davala istaknutim osmanskim ratnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je 1521. godine prije dolaska u Bosnu, zbog zasluga u osvajanju Beograda.
Na istočnoj strani od džamije nalaze se dva turbeta (mauzoleja) koja je Gazi Husrev-beg još za svoga života dao da se sagrade. U većem turbetu se nalazi Gazi husrev-begov kabur (grob) dok je u manjem pokopan Murat-beg Tardić, Gazijin vojvoda, a kasnije sandžak-beg i prvi upravitelj Gazi Husrev-begovog vakufa. U svakom turbetu se iznad kabura nalazi kubura (drveni sarkofag) prekriven sa zlatom izvezenom čohom u natpisu koji je kredo Islama i u prevodu sa arapskog jezika glasi:

Nema božanstva osim Jednog Boga, a Muhammed je Božiji Poslanik.


Uvakufljenje je jedan od puteva kojim se približava Bogu!

Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti. Tako je Gazi Husrev-beg za izdržavanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji. To nam svjedoče njegove tri vakufname pisane novembra 1531., januara 1537. i novembra 1537. godine. Imetak u Bosni stekao je sam Husrev-beg, a onaj u Rumeliji je naslijedio od oca Ferhat-bega. Potvrdujući ovaj islamski princip preporučen od Muhammeda a.s., da je imetak najbolje zavještati tako da formira trajno dobro, Gazi Husrev-beg je, u svojoj vakufnami iz 1531. godine između ostalog napisao:

“Svakog umnog i razboritog čovjeka će se dojmiti, da je ovaj svijet prolazan i zavičaj dosade i nesreća. Nije svijet ni kuća ni stan on je tek prolaz, kroz koji se ulazi u kuću spasenja ili pakao, a za to je pametan onaj, koji se na ovome svijetu ne prevari, koji mu ne vjeruje, koji ga ne gleda ljubavnim očima, te mu se ne prilagodi. Sretan je onaj čovjek, koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primjeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj, koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono, koje jest, odnosno koje če se trajno ponavljati. Jasno je, da je od trajnih dobrotvornih djela najdulje zajamćeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.” (Prva vakufnama, novembra 1531. godine).

Prva Gazi Husrev-begova vakufnama iz 1531. godine je pisana za džamiju, imare i hanikah. Druga vakufnama iz 1537. godine pisana je za Kuršumliju medresu. Od ostatka novčanih sredstava nakon izgradnje medrese nabavljene su tada najpoznatije knjige i osnovana biblioteka, a trećom vakufnamom iz 1537. godine je uvakufljena dodatna imovina za izdržavanje džamije. Ove tri vakufname predstavljaju dokumente koji čine pravni osnov formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa kao jedne do u detalje organizovane složene institucije. Ove vakufname također predstavljaju, gledajući iz ugla savremenih propisa, sve neophodne pravilnike potrebne za funkcionisanje bilo koje savremene organizacije. Zbog ovoga je Gazi Husrev-begov vakuf specifičan kao institucija kod koje su pri njenom formiranju opisana sva radna mjesta. U doba uvakufljenja, ovih radnih mjesta je predviđeno ukupno 46 i to vezanih za upravu vakufa, džamiju, hanikah, medresu, mekteb i imare. Jasno je da se ovaj broj službenika vakufa vremenom morao mijenjati i prilagođavati aktuelnim potrebama. Tako je u spomenici proslave 400-te godišnjice vakufa iz 1932. godine u prikazanom budžetu iskazano 65 službi, a na popisu angažovanih izvršilaca ukupno 121, jer je tada vakuf posjedovao i preduzeće za eksploataciju šume. Gazi Husrev-beg je u svojim vakufnamama detaljno opisao sve što je neophodno za trajno funkcionisanje vakufa. Ovim vakufnamama su ustanovljeni hajrati (dobrotvorne ustanove) koji če da budu njegova ostavština za budučnost. Opisane su sve djelatnosti koje treba da se izvršavaju u vakufu kao i objekti u kojima su uspostavljene pojedine djelatnosti i to;

- Džamija i funkcije vezane za džamiju,
- Medresa i funkcije medrese u oblasti obrazovanja,

- Hanikah (škola za derviše) i ibadeti koji se obavljaju u hanikahu,

- Imare i musafirhana (humanitarna kuhinja i prenočište) sa obavezama i načinom rada.

Sve službe u okviru organizovanih djelatnosti su detaljno opisane i definisano je pojedinačno nagrađivanje za svako radno mjesto izraženo u dirhemima (1 dirhem = 3,207 g srebra). Uvjeti za zapošljavanje na pojedinim radnim mjestima kao i potrebna školska sprema opisani su do posljednjih detalja. Definisani su dodatni vjerski ibadeti (obredi) koji treba da se obavljaju u džamiji mimo propisanih 5 vakata namaza (dnevnih molitvi) i opisani na koji način se provode. Ovdje je važno napomenuti da su učenje hatme i tevhida Gazi Husrev-begu ibadeti koji se u džamiji svakodnevno obavljaju od njegovog preseljenja 1541. godine do danas. Prema odredbama prve vakufname hatma se uči tako što iza podne namaza, svaki dan, 30 džuzhana (učaća džuza) istovremeno prouči svaki svoj džuz (30-ti dio Kur’ana od 20 stranica) i zajednički predaju hatma-dovu pred dušu Gazi Husrev-bega. Opstanak i izdržavanje objekata i propisanih djelatnosti u njima je predviđeno da se ostvaruje iz prihoda od druge uvakufljene imovine kao i da se ta imovina dobrim upravljanjem oplođuje i uvečava.

Detaljno je pobrojana i opisana sva uvakufljena imovina. Za izdržavanje vakufnamama ustanovljenih hajrata Gazi Husrev-beg je uvakufio ogroman imetak koji je lično posjedovao, a neka državna zemljišta (erazi mirije) koja su mu bila data na uživanje mulknamom (odlukom) sultana Sulejmana upisana su mu u mulk (vlasništvo) da bi ih mogao uvakufiti radi izdržavanja hajrata. Na taj način su ogromni zemljišni prostori oko grada Tešnja, Teslića, izmedu Ključa i Ostrovica, oko Obrovca, Mlinovi na rijeci Zrmanji i drugi prostor »koji nisu u nečijem posjedu, nego pusti, osvojeni carevom snagom, te leže neki blizu grada Kobasa, a neki međaše sa hrvatskim vilajetom«, pridodati već ogromnom imetku vakifa. Tako je nastao ovaj, kod nas največi vakuf. Ovu mulknamu potvrdili su i svi nasljednici sultana Sulejmana.

Jedna originalna mulknama sultana Osmana II nalazila se je do Drugog svjetskog rata u državnoj biblioteci u Drezdenu, a vjerovatno je odnesena prilikom upada princa Eugena u Sarajevo 1697. godine.

Ovom vakufu kao i drugima, zadavali su teške udarce razni požari, a najkatastrofalniji je bio onaj iz 1697. godine kada je upadom austrijske vojske Sarajevo popaljeno, a iz ovog Vakufa odnešeni mnogi izvorni dokumenti i razne uvakufljene dragocjenosti. Vakufu su strašne udarce zadali i drugi požari i to; 1724., 1759., 1765., 1769., 1776., 1788., 1831., 1842.,1852. i 1879. godine, ali svaki put se ovaj vakuf oporavljao zahvaljujući jakim temeljima na koje je postavljen Gazi Husrev-begovim vakufnamama. U pravnom smislu važan je čin uvakufljenja kojim se imovina stavlja van svakog prometa koji je može skrnaviti. Prema tome njegova temeljna supstancija ne može ni na koji način preći u nečije vlasništvo.

“Stoga od sada nije dozvoljeno ovaj vakuf izvrnuti, promijeniti, pokvariti ili ga obustaviti tako, da se to protivi sadržaju ove isprave i to ni na kakav način, niti ikakvim uzrokom. Nije dopušteno nikome, ko vjeruje u Boga, Njegova Poslanika i Sudnji dan, bio to nevjeran mutevelija ili nasilan sultan, ili valija, koji kvari, ili kadija, koji uzima mito, da uništi, pokvari ili obustavi ovaj vakuf, ili da koju njegovu odredbu prevrne ili promijeni. Ko takvo zlo djelo učini ili protivno postupa protiv kojoj odredbi ili mu promijeni koju ustanovu kakvim izvrnutim tumačenjem, počinio je zlo djelo i prouzrokovao sebi grijeh”. (Druga vakufnama, 8. januar 1537. godine).

Vakuf je već odavno izgubio imetak koji je bio uvakufljen na području današnje Grčke, kao i zemljišne posjede na teritoriji današnje Hrvatske koji su ostali izvan sadašnjih granica Bosne i Hercegovine uspostavljenih nakon 1713. godine. Također je mnogo imetka sticajem ekonomsko-političkih okolnosti transformisano u drugi oblik. Tako su u periodu do Drugog svjetskog rata od prikupljenih vakufskih sredstava ili od sredstava naplačenih za imovinu oduzetu od strane države, izgrađeni stambeno poslovni objekti, jedan hotel, te nova zgrada medrese i mekteba i to sve u centru Sarajeva. Ova imovina je u tadašnjim novouspostavljenim društvenim odnosima davala dovoljan prihod za izdržavanje svih vakufskih hajrata. Ovome vakufu, kao i svim drugim, največi udarac je zadat u periodu iza Drugog svjetskog rata kada mu je nacionalizacijom bez nadoknade oduzeta gotovo sva imovina koja je ostvarivala prihod za izdržavanje. Zahvaljujući organizovanju i održavanju u okviru Islamske zajednice, ovaj vakuf je preživio do sada najteži period svoje historije.

Imovina ovoga vakufa od koje su se ostvarivali prihodi za izdržavanje hajrata i danas uglavnom postoji. Mi se nadamo da ćemo, zahvaljujući pravnim temeljima uvakufljenja i neotuđivosti vakufske imovine, nakon njene restitucije ponovo uspostaviti dovoljno prihoda da bismo mogli obnoviti sve funkcije vakufa propisane vakufnamama.